Pulski misterij: koliko je bilo poginulih prilikom sabotaže bojnog broda Viribus Unitis?
“Proces raspadanja Austro-Ugarske Monarhije koji se pojačao tijekom 1918., dostigao je u drugoj polovici te godine svoju kulminaciju, najviše kao posljedica sloma na frontovima. Narodno vijeće Slovenaca Hrvata i Srba 29. studenog kida sve državno-pravne veze s Bečom, čime je proglašena nova državna tvorevina, Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Dva dana kasnije, novoj je državi službeno predana cjelokupna bivša austrougarska ratna mornarica. Međutim, Italija je računajući na svoje teritorijalne pretenzije nastavila napredovati prema istočnojadranskoj obali i smatrala je kako ne smije dozvoliti preuzimanje flote od strane novonastale države. Tako su u jutarnjim satima 1. studenoga 1918. dva talijanska diverzanta, Raffaele Rossetti i Raffaele Paolucci iskoristili smanjenje mjera opreza na ulasku u pulsku luku i prodrli u nju na jahaćem torpedu zvanom Mignatta te minirali bojni brod Viribus Unitis iz najmodernije klase Tegetthoff. Eksplozija je potopila brod ubivši oko 400 članova posade, uključujući i zapovjednika Janka Vukovića-Podkapelskog.”
Ovaj opis poznatih događaja iz posljednjih dana Prvog svjetskog rata u Puli prenio sam iz svojeg prvog objavljenog rada u studentskim danima iz 2009., “Prvi svjetski rat na Jadranu”. U tekstu sam prenio tada u historiografiji i publicistici ustaljenu brojku od 400 poginulih u potonuću bojnog broda Viribus Unitis, što bi značilo najveći broj mrtvih u jednom konkretnom događaju u cjelokupnoj povijesti grada Pule.
Tijekom godina istraživanja, međutim, proizašla je činjenica da se brojke poginulih s Viribusa prenose, prepisuju na nekritički i neznanstven način. Konkretno, “moj” podatak “pobran” je iz knjige Daria Petkovića – Ratna mornarica Austrougarske monarhije (2004.) koji je tu brojku prenio bez navođenja izvora. Istu brojku od 400 poginulih u Istarskoj enciklopediji navode Bruno Dobrić, i u svojoj knjizi Povijest Pule (2011.), Darko Dukovski. Povjesničar Dukovski tu brojku ponavlja u svojem pogovoru knjige Verlustliste – Ratni gubici 1914-1919. (2018.) iako u tom popisu poginulih s Viribusa nema.
Bilo je i većih brojki. Mirko Vratović, jedan od sudionika političkoga dijela događaja u Puli 1918., u svojim sjećanjima donosi brojku od 600 poginulih. Istu brojku prepisuje Vitomir Ujčić u svojoj monografiji o Puli iz 1960-ih godina.
Drugi izvor kojeg sam za pisanje svojeg rada koristio bio je Grga Novak i njegovo kapitalno djelo Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća. U toj knjizi on spominje brojku od 250 poginulih, mada sam se automatski opredijelio za ranije spomenutu višu brojku. 250 mrtvih ponavlja Herman Buršić u svojem poglavlju u monografiji Pula – tri tisućljeća mita i stvarnosti (2005.). Bez izvora, ponovno.
Davor Mandić, s druge strane, u svojoj knjizi Istra u vihoru Velikog rata (2013.) donosi brojku od 300-350 poginulih. Autor, jedan od rijetkih, navodi izvor ovog podatka koji otkriva da se oslanja na pisanja talijanskog povjesničara Achille Rastellija. Rastelli, inače, citira samog aktera napada, Raffaelea Rossettija, koji 1925. piše o tom događaju i tu brojku navodi kao jedan od razloga njegovog odbijanja pristajanja uz talijanski nacionalizam i kasnije fašizam. Istu brojku koristi i Jaro Zeman u svojoj knjizi Pula – izgubljeni zavičaj, najvjerojatnije nadovežući se na podatak od Rossettija. Valja naglasiti kako se urednici reizdanja Zemanove knjige (2024.) u fusnoti uz tekst jasno ograđuju od te brojke.
Usporedio sam i radove poznatog autora pomorskih tema, Zvonimira Freivogela. Kako godine prolaze, Freivogel korigira svoje brojke. Prethodne Freivogelove knjige o austrougarskim bojnim brodovima također prenose brojke o 300 ili 400 poginulih. Međutim, posljednji Freivogelov tekst o toj temi dodatak je reizdanju knjige Vili A. Bačića Prvi svjetski rat na Jadranu gdje o potapanju bojnoga broda Viribus Unitis u pulskoj luci 1. studenoga 1918. Freivogel s oprezom ističe da je broj poginulih u tome događaju bio „nepoznat“, odnosno bilo je „najmanje oko 70“ žrtava.
Najkonzervativniju procjenu broja poginulih s Viribusa donosi Raul Marsetič. Marsetič u svome radu iz 2018. piše da “treba uzeti u obzir da je u trenutku eksplozije evakuacija broda već bila u tijeku te je dobar dio posade već bio na sigurnom. Nadalje, prema uvidu u registar Mornaričkog groblja, s potonućem Viribus Unitis može se povezati samo 31 pokop. Stoga, čak i ako pretpostavimo da je još mnogo mornara ostalo zarobljeno na brodu u trenutku potonuća, ukupan broj ni u kojem slučaju ne bi trebao premašiti 60–65 žrtava.”
Austrijski povjesničar mornarice u svojoj kapitalnoj knjizi o svim austrougarskim brodovima Register der k.(u.)k. Kriegsschiffe, Wladimir Aichelburg, piše: “Godine 1920. i tijekom sljedećih godina talijanske okupacije Istre, brod, koji je ležao na dubini od oko 20–30 metara, ronioci su raznijeli u tri dijela te je djelomično izrezan u staro željezo. Nema izvještaja o pronalasku ikakvih tijela. Takvo bi mjesto zasigurno postalo memorijalno mjesto za jugoslavensku mornaricu. Stoga je navodni broj poginulih mornara u potonuću — 300 do 350 — vjerojatno znatno pretjeran; mornari su imali dovoljno vremena napustiti brod. Muškarci poginuli od antena ili oplate prevrnutog broda očito su pokopani bez ceremonije odmah nakon njihova pronalaska.”
Dan poslije sabotaže, pulski dnevni list na njemačkom jeziku, Polaer Tagblatt, nakon žaljenja za pogibijom zapovjednika Janka Vukovića – Podkapelskog, napisao je sljedeće: “ostali gubici među osobljem i posadom broda, koliko god je moguće utvrditi, nisu toliko teški koliko se pribojavalo.”
Misteriji doprinosi činjenica da u Sveučilišnoj knjižnici u Puli nedostaje primjerak pulskoga Hrvatskoga lista koji je izašao baš nakon eksplozije. Ipak , znamo da je tada za tu novinu pisao Mijo Mirković, koji je pod pseudonimom Mate Balota te događaje kasnije prepričao u poznatoj knjizi Puna je Pula, ne iznoseći cifre: “Bilo je 6 sati i dvadeset minuta. Janko Vuković dao je zapovijed: napuštanje broda. Dan je signal trubom. Spušteni su čamci. Vršeno je iskrcavanje. Prvi su čamci sa spašenim mornarima pristali na Jadranski gat (Molo Adria) još prije eksplozije mina. Mornari, koji su umijeli plivati, bacali su se u more i plivali na jednu ili drugu obalu. U 6.50 došlo je do eksplozije, brod se nagnuo, gotovo potpuno napušten, zadnji su oficiri bili još na krmi, komandant Vuković među njima. Sad su svi poskakali u more, zadnji mornari i zadnji oficiri. Vuković nije. U 7 sati Viribus Unitis se prevrnuo i potpuno potonuo, i Vuković s njime.”