Foto Zanimljivi javni prijevoz austrougarskog Pirana: kratki eksperiment s trolejbusom i tramvaj dugoga života
Za početak proljeća počastio sam se kratkim izletom u sjevernoistarski gradić Piran. U ovom malom klonu Rovinja, ali istovremeno i pomalo zanemarenom dragulju sjevernojadranske kulture i povijesti, zapravo sam se našao tek drugi put u životu. Jednostavno je odudarao od uobičajene rute tranzita prema Trstu.
Njegova izoliranost na jednom oštrom izbočenom rtu, točnije udaljenost od tradicionalne kopnene rute iz Istre prema Trstu, bila je povod jednoj zanimljivoj tehničkoj inovaciji u posljednjim godinama austro-ugarske dominacije. O tome piše austrijski autor Egbert Peinhopf u svojoj knjizi Als Istrien noch bei Österreich war.
Početkom 20. stoljeća, dok je Portorož stasao u prestižno turističko odredište Austrijskog primorja, a Piran, kao važno urbano središte, ostao prometno izoliran od nove uskotračne pruge Poreč – Trst, Parenzane, izgrađene 1902. godine, javila se potreba za dodatnim povezivanjem ovih mjesta. Sveta Lucija, sa stanicom Parenzane, bila je predaleko. Rješenje je stiglo 1909. godine u obliku zanimljivog vozila „filovia“, odnosno preteče kasnijih trolejbusa.
Vlasnik plinare u Portorožu iskoristio je elektrifikaciju javne rasvjete za postavljanje infrastrukture nazvane „beztračnični žični automobilski sustav“. Linija duga 5,2 km svečano je otvorena 24. listopada 1909., spajajući Tartinijev trg u Piranu preko Portoroža s kolodvorom u Svetoj Luciji. Ovim pothvatom Austro-Ugarska se potvrdila kao predvodnik u uvođenju nadzemnih trolejbuskih sustava.
Vozila snage 15 KS napajane žicom i istosmjernom strujom od 450V prevozila su do 20 putnika brzinom od 15 km/h, što se smatralo primjerenim za tadašnje loše ceste. Zimi je prometovalo 18 vožnji dnevno, dok se ljeti broj polazaka udvostručavao zbog navale turista.
Sustav se u praksi pokazao nedovoljno pouzdanim, a vožnja makadamskom cestom bila je poprilično neudobna. Unatoč svojoj inovativnosti, „beztračnica“ je bila kratkog vijeka. Već 1912. godine, nakon manje od tri godine rada, sustav je zamijenjen klasičnim električnim tramvajem. Ipak, ovaj kratki period ostaje zabilježen kao hrabar iskorak u modernizaciji javnog prijevoza na istarskoj obali.
Iako je naslijedio nepouzdani trolejbus, tramvaj na relaciji Piran – Sveta Lucija – Portorož postao je pravi simbol jedne ere. Projekt je bio plod ambicije i zajedništva: u njegovu je izgradnju uloženo tada golemih 150.000 kruna, što su zajedničkim snagama financirali tadašnja Općina Piran i Istarska markgrofovija.
S flotom od pet motornih kola i dvije prikolice, tramvaji su jurili brzinom od 26 km/h. Energiju za kretanje crpili su iz elektrane smještene u piranskom brodogradilištu.
Piranski tramvaj nadživio je pulski za čak devetnaest godina. Unatoč velikom udarcu koji je doživio 1935. godine, kada je ukidanjem legendarne pruge Parenzana (Trst – Poreč) ostao bez ključnog priljeva putnika, preživio je ratove i promjene granica te prometovao neprekidno sve do 31. kolovoza 1953. godine.
Priča o kraju piranskog tramvaja u svojoj egzotici graniči s urbanom legendom. Vagoni koji su desetljećima spajali more i solane prodani su u Sarajevo, odnoseći sa sobom miris morske soli u srce Bosne.
