Minjera na Buzeštini – zaboravljeni rudarski pogon jedinstvenog značaja i povijesti
Ako bi se napravio jedan naš popis "malih istarskih čuda", ova priča bi svakako ušla u njega.
Na slici je grafika pod naslovom "Veduta velikog rudnika alauna i vitriola kod Sv. Petra u distriktu Sovinjaka" iz 1820. godine, koja se čuva u Austrijskoj nacionalnoj biblioteci u Beču. Riječ je o jedinom poznatom slikovnom prikazu Minjere kod Sovinjaka na Buzeštini - rudnika piritnog boksita iz kojeg su se dobivali vitriol, alaun (stipsa), modrilo i crvena boja, a koji je, s prekidima, djelovao od 16. do početka 19. stoljeća.
Grafika krasi naslovnicu povijesnog pregleda danas napuštenog rudnika, knjige buzetskog povjesničara Matije Nežića Minjera – pregled rudarske i prerađivačke djelatnosti podno Sovinjaka.
Nežić ističe da je Minjera od kraja 18. stoljeća bila, u punom smislu riječi, pogon predindustrijskog doba. Štoviše, 1808. godine Pietro Turini, osnivač rudnika, objavio je opsežan rad o rudi iz Minjere, točnije o alaunu dobivenom iz boksita, koji se danas smatra prvim stručnim djelom u kojem je boksit znanstveno obrađen. Francuski geolog Pierre Berthier opisao je, naime, boksit, rudu bogatu aluminijem, tek 1821. godine, nazvavši je prema nalazištu Les Baux-de-Provence.
Među prerađevinama dobivenima iz boksita posebno se, dakle, isticao alaun, koji je imao široku primjenu: u proizvodnji papira, kožarstvu, medicini kao antiseptik, pa čak i kao protuotrov kod trovanja olovom. Postrojenje pod Sovinjakom bilo je iznimno značajno jer su se vađenje i prerada rude odvijali na istome mjestu, što u to vrijeme nije bilo uobičajeno.
Pietro Turini (1750.–1836.), poduzetnik i poručnik mletačke vojske, stigao je 1780. godine iz Venecije u Istru radi izrade topografske karte šuma mletačke Istre, važnog strateškog projekta Republike Sv. Marka. Njegovu su pažnju pritom privukli napušteni rudnici iz 16. stoljeća.
Na temelju svojih zapažanja Turini je podno sovinjskih brežuljaka sagradio velik pogon za preradu rude, u kojem je radilo više od stotinu radnika. Prema mišljenju tadašnjih stručnjaka, lokacija je bila idealna: sve ključne sirovine — ruda, voda i drvo za ogrjev — nalazile su se u neposrednoj blizini. Minjera je s radom započela 1784., o čemu je u obliku novinske vijesti pisao i tadašnji venecijanski pred-moderni "časopis", Gazzetta Universale, o sieno notizie istoriche, politiche di scienze, arti, agricoltura ecc.
Nakon prestanka Turinijeve aktivnosti, ubrzo nakon austrijskog zauzimanja Venecije i Istre, započelo je postupno opadanje proizvodnje, koje je završilo potpunim gašenjem rudnika oko 1863. godine. Nežić pritom izdvaja i dramatičan događaj: 19. studenoga 1863. razbojnici su u pokušaju pljačke ubili posljednjeg upravitelja rudničkog postrojenja, Antonija Deperisa.
Napuštene zgrade nekadašnje tvornice ubrzo su propale, kao i velik dio industrijske baštine u Istri, a nekadašnje malo rudarsko čudo palo je u zaborav. Ipak, zanimljivo je da su već krajem 19. stoljeća, točnije 1897. godine, ostatke Minjere posjetili prvi turisti - privučeni upravo onime što danas nazivamo "turizmom napuštenih lokaliteta".