CIA-ini dosjei o poslijeratnoj Istri: tko se sve u njima spominje?
Poslijeratno desetljeće, otprilike između 1945. i sredine 1950-ih doista možemo smatrati 'olovnim' godinama u Jugoslaviji, pogotovo što se tiče mukotrpne izgradnje, raznih kriza i djelovanja tadašnjeg državnog represivnog aparata. Mnoge ličnosti i događaji iz toga kaotičnoga vremena ostaju nepoznate, što vrijedi i za istarsku povijest.
Američka služba CIA u svojim je prvim godinama postojanja vršila detaljan nadzor nad Jugoslavijom, a nekoliko stotina izvještaja sastavljeno je i o istarskim uvjetima. Tu, deklasificiranu dokumentaciju, možete pogledati u zborniku dokumenata.
Pogledajmo koje osobe se spominju u tim dokumentima.
U prosincu 1947., kao zapovjednik pomorskog sektora Sjevernog Jadrana spominje se pukovnik Zlatan Sažunić 'Zlato', a 1949. on je zapovjednik pomorske luke Pula.
Na internetu pronalazimo osmrtnicu iz Vrboske na otoku Hvaru, gdje se obavještava o njegovoj smrti 2018. godine. Prema njoj, Sažunić je rođen još 1918. godine i poživio je dugi život. U NOB-u sudjelovao je kao politički komesar u dalmatinskim partizanskim jedinicama. Nakon rata je u mornarici, a poslije toga u diplomaciji. Godine 1965. spominje se kao generalni konzul u Pittsburghu, SAD, a od 1977. do 1981. bio je jugoslavenskim veleposlanikom u Indoneziji.
Godine 1949. i 1950. u više dokumenata spominje se pukovnik Mirko Lenac (1919. – 1956.) kao zapovjednik vojne uprave u Zoni B Slobodne teritorije Trsta sa sjedištem u Kopru. Sin riječkog partizanskog časnika Viktora i sam sudionik NOB-e, život mu završava malo nakon zapovjedničkog angažmana u Zoni B.
U detaljnom izvještaju o situaciji u Rovinju iz 1952. saznajemo da je tadašnji ravnatelj talijanske gimnazije, ali i voditelj tamošnjeg Circola Antonio Borme, član KPJ.
Prosvjetni i društveni djelatnik unutar talijanske zajednice u Istri, Borme (1921. – 1992.) je upamćen kao vodeća ličnost unutar Talijanske Unije kroz čitavu drugu polovicu 20. stoljeća, sklon političkim padovima (1974.) i ponovnom usponu (1988.) pred ponovnim otvaranjem političkoga života u okviru osvita višestranačja.
Slijedi nekoliko imena upletenih u kaos i represiju nakon izbijanja krize oko Informbiroa.
„Među informbiroovcima zatvorenih u pulskom zatvoru je profesor Zmarelia, komunist starog kova koji je optirao za Italiju“.
U ovoj šturoj rečenici iz 1949. krije se Giulio Smareglia (1898. – 1990.), pulski profesor, knjižničar i nećak poznatog skladatelja Antonija. Pamti ga se kao jednog od osnivača pulskog Circola, ali osobu nesklonu komunističkome režimu. Nakon jednog razdoblja provedenog u pulskom i riječkom zatvoru, 1950. odlazi u Italiju, u Mestre, gdje do mirovine radi kao profesor i školski ravnatelj.
Također 1949., CIA piše kako je „UDB-a u Pazinu uhitila bivšeg partizanskog oficira Dušana Diminića pod sumnjom na odanost Informbiroovskoj strani“. Dušan Diminić (1914. – 2005.), labinski antifašist, partizan, u vrijeme ovih glasina radi u ministarstvima u Zagrebu, i zatim u Beogradu. Nije poznato da je bio uhićivan tijekom krize Informbiroa, pa se radi ili o imenjaku, ili o prešućenoj epizodi u Diminićevoj biografiji ili o CIA-inom fake newsu.
Dr. Savo Zlatić (1912. – 2007.), rodom iz Lanišća, sudionik NOB-e i politički dužnosnik nakon rata, spomenut je kao uhićen od strane UDB-e 1949. i doista je proveo dvogodišnju robiju na Golom Otoku. Nakon rata nastavlja s medicinskim radom i svojim hobijem, problemskih šahom.
Božo Glažar spominje se kao dužnosnik OZN-e i kasnije UDB-e i prvi direktor brodogradilišta Uljanik u Puli pod Jugoslavijom. Ratnog nadimka »Makso«, Glažar je rodom iz Kostrene, visokorangirani sudionik NOB-e. Nakon opredjeljenja za rezoluciju Informbiroa, ilegalno je 1949. emigrirao u Mađarsku gdje je i ostao. Nije poznata njegova kasnija sudbina.
U daljnjim nastavcima izvući ćemo još imena koja se pojavljuju u toj dokumentaciji i pokušati rekonstruirati kratke biografije.