Sto i trideset godina od početka rada prvog porečkog vatrogasnog društva
Stara razglednica Poreča s početka 20. st. prikazuje Trg Marafor i vatrogasnu vježbu s penjačima na ljestvama i voznom „štrcaljkom“ u sredini slike. Nedjeljne vježbe i javne demonstracije na Trgu Marafor učvrstile su ugled porečkih vatrogasaca, koji su već na prijelazu stoljeća postali važan stup sigurnosti i zajedništva grada. Sjedište porečkog Vatrogasnog društva nalazilo se uz crkvu Gospe od Anđela, na današnjem Trgu slobode, gdje je zvonik služio kao promatračnica i mjesto za sušenje cijevi.
O porečkim vatrogascima piše Elena Poropat Pustijanac u monografiji „Na vatrenoj liniji – povijest porečkog vatrogastva“ nakladnika Zavičajni muzej Poreštine – Museo del territorio parentino i Javne vatrogasne postrojbe– Centar za zaštitu od požara Poreč. Urednica je Elena Uljančić-Vekić.
Prve intervencije porečkih vatrogasaca vezane su uz 1896. godinu, koja se danas s pravom smatra početkom djelovanja Dobrovoljnog vatrogasnog društva Poreč. Iako se u starijoj literaturi kao godina osnutka navodila 1893., presudan dokaz donosi dopis porečkog načelnika Tullija Sbisà upućen 25. listopada 1905. Zemaljskom odboru Markgrofovije Istre. U njemu se izričito navodi da društvo djeluje od 1896. godine, u skladu s Pravilnikom usvojenim tri godine ranije.
Društvo je tada bilo pod okriljem općine, a činili su ga zapovjednik (capo-istruttore), njegov zamjenik (sottocapo) i 15 članova (gregari). Godine 1896. Poreč je imao 17 dobrovoljnih vatrogasaca i dvije prijenosne štrcaljke (Karren-und Tragspritzen).
Najdragocjeniji uvid u rani rad vatrogasaca pružaju sačuvani iskazi o štetama od požara i tuče (njem. Nachweisung von Feuer- und Hagel-Schäden; tal. prospetto dei danni cagionati da incendi e dalla grandine), koje je Općina Poreč od 1896. do 1908. redovito slala Kotarskom kapetanatu. Ti dokumenti ne bilježe samo broj vatrogasaca i njihovu opremu, nego i točne datume izbijanja požara, lokacije, uzroke, visinu štete i broj oštećenika. Zanimljivo je da su požari na stambenim objektima bili relativno rijetki, a šumski požari i druge nesreće uopće se nisu evidentirali.
Godine 1896. zabilježena tri požara na kućama prekrivenima crijepom, s ukupnom štetom od 68 kruna, odnosno 73 krune s uključenim namještajem. Već 1897. izbila su ponovno tri požara, no šteta je bila znatno veća, čak 4.000 kruna na zgradama i pokretninama.
Posebno se pamti intervencija od 15. studenoga 1897., kada je požar zahvatio kuću Antonija Cragne, zvanog Furlan, uz gostionicu „Alla Torre“. O opasnosti su prvi obavijestili gosti gostionice, nakon čega je trubač dao znak uzbune. Vatrogasci su brzo stigli s opremom, među kojom se izrijekom spominje pumpa za vodu postavljena na obali. Zahvaljujući njihovoj spretnosti i pomoći građana, požar je ugašen tijekom noći. Pretpostavljalo se da je požar izbio na tavanu, odakle se brzo proširio.
Krajem 19. stoljeća Društvo je brojalo između 14 i 17 članova, iako je pravilnikom bilo predviđeno do 24. Raspolagali su prijenosnim, a kasnije i voznim štrcaljkama. U prvim godinama 20. stoljeća požari su i dalje bili sporadični. Zabilježeni su veći slučajevi 1901. i 1902., dok 1905. i 1906. u Poreču nije bilo požara. Godine 1908. dva su požara izbila zbog nečišćenih dimnjaka.
Na čelu vatrogasaca istaknuli su se Giovanni Mestre, Riccardo Parladori i Emilio Müller, koji je kasnije, 1914., svoja vatrogasna znanja i vještine prenio novoosnovanom vatrogasnom društvu u Motovunu.