Kažuni po čitavom Jadranu, ali i šire
Kolaž ilustracija, s lijeva gore, nadesno, u smjeru kazaljke na satu, prikazuje: hišku na tršćanskom Krasu, istarski kažun, trim na otoku Hvaru, komardu na otoku Krku i casitu, također iz predjela unutrašnjosti sjevernog Jadrana.
Crteže smo našli u https://hrcak.srce.hr/file/491779 nedavno objavljenom radu autora Boruta Juvanca s Arhitektonskog fakulteta Ljubljanskog sveučilišta o suhozidnim građevinama na Jadranu. Juvanec u članku pravi figurativno kameno putovanje duž Jadrana – od Italije, preko Slovenije i Hrvatske, do Hercegovine – prateći razvoj i raznolikost nepravo svođenih suhozidnih struktura. Većina tih građevina služila su kao pastirska skloništa, no uz njih se često nalaze i bunari, ledenice i suhozidni zidovi koji su, tijekom stoljeća, oblikovali krajolik jednako snažno kao i same kuće.
Kamen je jedan od najstarijih građevnih materijala čovječanstva, ravnopravan glini i drvu, ali s posebnom težinom trajnosti i postojanosti. U rukama graditelja pretvara se u zidove, krovove i skloništa, a jedna od najupečatljivijih tehnika njegove obrade je suhozid – umijeće slaganja kamena bez vezivnog materijala, u kojem stabilnost proizlazi iz preciznosti i iskustva.
Kako piše Juvanec, najpraktičniji je kamen iz kamenoloma, čiji ujednačeni slojevi omogućuju preciznu izgradnju zidova, otvora za prozore i karakterističnih nepravih svodova – konstruktivnog rješenja koje je kroz stoljeća bilo ključno za oblikovanje zatvorenih prostora i soba. Upravo su ti svodovi obilježili čitav niz skromnih, ali izuzetno domišljatih kamenih građevina rasutih duž jadranskog prostora.
Takva su skloništa nekada bila neraskidivo povezana s transhumancijom – sezonskim kretanjem stočara i njihovih stada. Iako je ta praksa danas gotovo iščezla, njezini tragovi i dalje žive u zabačenim krajevima Europe. U španjolskoj Extremaduri, primjerice, pastiri i poneke obitelji još uvijek koriste kamene kolibe poznate kao choze, tihe svjedoke nekadašnjeg načina života.
Talijanski trullo, i danas u upotrebi, najpoznatiji je i najprepoznatljiviji primjer takve arhitekture. No svaka regija ima svoje prepoznatljive oblike: u Sloveniji se mogu pronaći malene, nepravilne kolibe poput hiški i šiški, dok Hrvatska nudi bogatu lepezu lokalnih varijanti – istarski kažun, dalmatinsku bunju i krčku komardu. Na Korčuli se ističu vrtujci i torete, dok su u Hercegovini mala kamena skloništa često bila ugrađena izravno u suhozidne ograde.
Kažun je, ističe Borut Juvanec, prepoznatljivo kameno sklonište Istarskog poluotoka, rasprostranjeno u više od tisuću primjeraka diljem krajolika. Kažun pripada vernakularnoj, narodnoj arhitekturi i građen je od pažljivo cijepanih kamenih ploča. Upravo u toj jednostavnosti krije se njegova preciznost: zbog ujednačene debljine kamenih elemenata, graditelji su mogli podizati gotovo savršeno okomite zidove, krovove s blagim prevjesima i kamene vrhove koji naglašavaju siluetu građevine.
Ove male kamene građevine služile su ponajprije kao zaklon pastirima, a unutrašnjost im je često bila iznenađujuće bogato opremljena kamenim detaljima poput klupa, stolova, ognjišta, polica i krovnih otvora za svjetlo i dim. Rijetko su bile namijenjene smještaju životinja, iako se u napuštenim kažunima ponekad mogu pronaći ovce koje u njima traže hlad tijekom ljetnih vrućina. U blizini sela često su se podizali u nizovima od tri ili čak četiri, gdje su služili kao skloništa za stoku i dio svakodnevne poljoprivredne infrastrukture.
S druge strane, komarde na otoku Krku građene su od neobrađenog kamena prikupljenog izravno s pašnjaka, što ih čini prirodnim dijelom krajolika u kojem su nastale. Njihova je konstrukcija obilježena karakterističnom nepravom kupolom, oblikovanom tehnikom suhozidnog svoda. Za razliku od kažuna, njihova vanjska forma nije strogo pravilna ni geometrijski precizna, već prati logiku dostupnog materijala i terena.