Od 11.000 ljudi njih 10.997 je pijano, a opet je sve u redu!

Bilo je to negdje na prijelazu 20. u 21. stoljeće kad sam znao proći rutom Riječkog karnevala čak tri puta, s tri različite grupe. Danas kad se toga sjetim, dođe mi slabo. Jedna grupa bila je limena glazba Trsat, druga Krimejski feštari, a treća Trsačke maškare. Dakle, ima smisla. Ili se barem tada činilo da ima.

Najveseliji dan na karnevalu za mene je bio onaj kad sam išao samo s maškarama, a bili smo maskirani u motoriste. Imali smo kožne hlače i prsluke, a na glavi velike krijeste. Tko nije imao motor vozio je što je imao. Sjećam se da se nas troje spuštalo s Trsata pa niz Krimeju na jednoj bicikli. Prosjek kila po osobi preko stotinu. Vukli smo i kolica iz supermarketa. Zašto, nemam pojma. Čini mi se da sam iz Tete Rože uzeo suncobran koji sam nosio sve do Korza. Eto, s par desetljeća zakašnjenja ispričavam se na tome.

Jeli smo tripice u konobi Blato iako ja ne volim tripice. Đir po karnevalu napravio sam pak na bicikli, ali tako da sam se zavezao špagom za alegorijska kola. Nije bilo više snage u nogama. Na samom kraju skočili smo u fontanu, jer ništa bez toga, i potom krenuli tražiti autobus za Trsat. Gore na jogu čekala nas je fina večera, kapuz i kobasice, ali nam još nije bilo dosta. Frend i ja krenuli smo na cugu u kafić, pri čemu je on negdje putem nestao. Kad nisam uspio pogodit čašu iz pivske boce shvatio sam i ja da je dosta.

Prije toga godinama smo išli na maškare u Kraljevicu, i to kao društvo iz Sušačke gimnazije. Obično sam se maskirao u šišmiša, a ponekad i u suca, skupa sa štucnama, zviždaljkom i kartonima. Bila je to genijalna maska jer su svi željeli dobit crveni. Problem je samo bio u kratkim se hlačama vratiti doma na minus pet. Ali zapravo, nije bio problem.

Štorije sa maškara mogao bi prepričavat danima, iako je moja pusna karijera završila rano, već u ranim 20-ima. Bilo mi ih je više dosta. Iako sam bio siguran da jesam, očito nisam tip za maškare. Morate imati to u sebi, tu volju i energiju, to ludilo. A morate i živjeti u Rijeci, jer ovdje u Istri, svaka čast, ali maškare su ajme meni.

U nedjelju je u Rijeci održan doista impresivan karneval. U stotinu grupa 11.000 maškara. Nekoliko godina uopće nisam pratio taj spektakl, pa sam se preko Kanala Ri (koji se bolje vidi u Puli nego u Rijeci) sjetio koliko je to zapravo dobro. Sa sigurne udaljenosti.

Maske su naime sve bolje a trud sve veći. Nekad je Krasica bila pojam kvalitete, sada su sve grupe Krasica. Nekad je bilo dovoljno narkramat se i proć Korzom, danas se delaju nastupi i koreografije. Ima još grupa koje su prošle ispred glavne bine po sistemu "rasuli smo se na sve strane" (moji Trsaćani na primjer), ali većina je postrojena kao vojnička brigada.

Riječki karneval je natjecanje između kvartova i prigradskih naselja u tome tko će biti zanimljiviji, originalniji i luđi. Svaka čast gradu, ali najbolja ekipa uvijek je dolazila iz okolice. Grobničane ili Lovrance, na primjer, nemoguće je nadmašiti. A kao kruna svega dolaze tradicijske maske, na čelu sa zvončarima. Na koncu natjecanja svi su pobjednici. To je jedan od onih događaja u kojem se od 11.000 ljudi njih 10.997 napije, a ne izbije ni jedna tuča. Famozno.

Riječki karneval produkt je želje toga grada da ima nešto što drugi nemaju. Sjećam se teksta u Novom listu s početka 90-ih u kojem se razmatralo što bi bio riječki identitet. Na koncu je zaključeno da je riječki identitet to što nema identiteta. Na prvu je zvučalo dobro, na drugu baš i ne.

Split je uvijek imao identiteta na bacanje, Olivera, Hajduk, Dioklecijana, Pula Arenu, Osijek tambure, Dubrovnik turizam, Zagreb važnost i veličinu, a Rijeka nije imala ništa. Identitet se počeo stvarati forsiranjem čakavštine u medijima (iako većina Riječana nisu čakavci). Potom karnevalom. Tradicija je postojala, samo ju je trebalo povezati i podignuti na viši nivo. I bio je potreban jedan veliki impuls, koji se dogodio negdje početkom devedesetih.

Bio je to "best of the best", najbolji karneval do sada. U Rijeci nevera, kombinacija snijega i kiše, vjetar parsto na sat, ledila se kiša na asfaltu. Usprkos tome pred zabezeknute promatrače izašla je povorka razgolićenih luđaka, koji su po pasjem vremenu paradirali bez pardona. Čini mi se da je tada, u toj nevjerici i poledici i s hrabrim pojedincima u kupaćim gaćama, nastala legenda o Riječkom karnevalu. Legenda koja se do danas nije ugasila. Svi su željeli biti dio te priče i svi su postali njezin dio. U Rijeci je teško naći osobu koja nije sudjelovala u karnevalu, pa makar kao podrška iz prvih redova. 

Rijeka je preko noći shvatila što ima. Karneval više nije bio samo zabava marginalnih skupina, postao je veliki projekt. Cijeli grad je odjednom uvidio što je njegov identitet. Po čemu je drugačiji, poseban, najbolji. Rijeka se nikad neće moći uspoređivati s Venecijom, ali se ni Venecija nikad neće moći uspoređivati s Rijekom. A to su dva najveća karnevala u ovom dijelu Europe, pa i šire.   

U godinama koje su slijedile karneval je postao jedan od najzanimljivijih i najoriginalnijih događaja u zemlji. Pula ima svoj film, Split i Dubrovnik festivale, a Rijeka taj šareni cirkus koji se, kao za dešpet, ne događa ljeti, nego usred zime.   

Na koncu ove male ode Riječkom karnevalu i jedna mala zanimljivost s netom završene 43. povorke. Najbolja maska, ako se mene pita, bila je ona koju su zajedničkim snagama izvela dva zamjenika gradonačelnice. Jedan se maskirao u kostura, a drugi u ormar.