Ako netko ima razloga urlati 'Kad zapjevam partija mi sudi', onda su to Riječani
Petak 30. siječnja bio je zanimljiv dan u Rijeci. Nisu održane nikakve maškare, premda je u tijeku njihovo doba, ali smo svejedno gledali maskenbal.
Taj dan održana je izvanredna sjednica Vijeća na kojoj je Oceanovih 13 (SDP, Možemo, PGS, Lista za Rijeku i Nezavisna lista Marka Filipovića) nastojalo progurati takozvanu "anti Thompson" rezoluciju po uzoru na Grad Zagreb. Na koncu je na sjednicu došlo njih 12, HDZ i Most su bili protiv (ukupno šest vijećnika) a široka koalicija okupljena oko gradonačelnice Ive Rinčić suzdržana (također 12).
Predlagači su u uvodu pokušali objasniti neobjašnjivo, a to je da Rijeka (pazite, Rijeka) postaje grad fašizma. Nebojša Zelič iz Možemo rekao je da "govor mržnje treba shvatiti ozbiljno", ali nije rekao kakav bi to bio govor mržnje i gdje ga on vidi. Naravno, mržnja je u njegovom poimanju rezervirana isključivo za pojave koje dolaze sa desne strane političkog spektra, i to kao "nacionalna, rasna ili vjerska mržnja, uključujući fašističke ili ustaške simbole ili pokliče". Ni riječi nije rekao o komunističkim simbolima i pokličima, to uopće nije bila tema.
A da je bila tema, da su u prijedlog uvršteni i zločini koji su u ime komunizma počinjeni nakon Drugog svjetskog rata i u vrijeme Jugoslavije, uz sve dobro što je ta država donijela, onda bi se taj prijedlog možda mogao nazvati i drugačije osim licemjernim. Ali ovako, kristalno je jasno da se ovdje radi o još jednom pokušaju ideološkog pametovanja i navijanja, prodavanja magle i muda pod bubrege, koje naprosto više ne prolazi.
Manje je poznato da je u Zagrebu, u studenom prošle godine, kada je donesena "anti Thompson" rezolucija, stranka Liberali predložila da rečenica o tome što treba zabraniti glasi ovako: "fašistički, ustaški, četnički, nacistički i komunistički simboli ili pokliči". Međutim, ta varijanta je, naravno, glatko odbijena.
Dina Dogan iz Liberala tada je rekla da se Tomaševićev prijedlog predstavlja kao borba protiv govora mržnje, no u stvarnosti je politički motiviran i pisan kao lex Thompson.
"Ad hoc propis krojen prema jednoj osobi i jednom koncertu, a ne prema načelima prava i jednakosti. To nije zakon, to je poruka da će se zabranjivati ono što se ovoj vlasti ne sviđa", rekla je tada Dina Dogan.
I doista, zbog čega u hrvatskoj javnosti nikad nije potegnuto pitanje zašto Tomašević nije želio u rezoluciju dodati barem četničke simbole i pokliče?
Ni tri mjeseca kasnije u Rijeci imamo identičnu situaciju, s tom razlikom što Možemo i novorođeni, ultralijevi SDP, kojeg možemo zvati i Možemo za siromašne, ovdje nisu na vlasti. Ako im je doista toliko stalo do zaštite grada, kako Zagreba tako i Rijeke, i do govora mržnje, a u što se svim svojim bićima zaklinju, zašto nisu odluku napisali tako da ona može dobiti širi društveni konsenzus? Zašto uz zločine fašizma i ustaša nisu dodali zločine komunizma i četnika? Postoji samo jedan odgovor, a taj odgovor glasi - zato što im se fućka za govor mržnje. Jedini razlog za ove odluke je Thompson, i apsolutno ništa drugo.
Ono što je u Rijeci dodatno zanimljivo jest to što uz nogu Možemo i Možemo za siromašne idu dvije stranke koje su nekad imale pokušaje kontriranja riječkom SDP-u, ali je sada jasno da je to bio samo maskenbal. Te stranke su PGS i Lista za Rijeku. I dok ovi prvi realno nikad nisu pošteno ni krili da su SDP-ov smokvin list, da ne kažemo isprdak, ovi drugi su nekad djelovali i ozbiljno, pa je njihov salto mortale još manje podnošljiv.
Drugi veliki događaj koji se desio u Rijeci u petak 30. siječnja bila je najava da će se Gradu oduzeti 4 milijuna EU eura zbog kaznenih postupaka koji su se vodili ili se vode u vezi izgradnje sortirnice. To je u široj javnosti manje poznati slučaj moguće zloporabe položaja i ovlasti, za koju je optužena legendarna riječka pročelnica Irena Miličević, godinama desna ruka gradonačelnika Vojka Obersnela.
Nećemo sada prejudicirati krivnju, jer suđenje tek treba početi, ali možemo reći da je sudbina ponekad baš zanimljiva. Upravo to je model po kojem je riječki SDP vladao destljećima - na pozornici ideološka prepucavanja, a iza zastora podjela para. Ponekad je to bilo legalno, kao u slučaju EPK, a ponekad, eto, možda i nije. Danas im je srećom ostala još samo ideologija, a ni ona više ne pali.
Rijeka je postala grad koji je u postotku izgubio najviše stanovnika od svih gradova u Hrvatskoj. Istovremeno, na ekonomskom planu od najrazvijenijeg grada u državi postao je teški prosjek. To je ostavština riječkog SDP-a, kojem danas nije preostalo ništa drugo nego da arbitrira o tome što jest, a što nije mržnja.
Ako su Čavoglave i Loša bila 45. sumnjive pjesme, jedna svakako nije sumnjiva, i to naročito u Rijeci. Za tri dana na Trsatu Fiumani će imati poseban razlog podići glas na točno određeni stih.
Taj stih je - "Kad zapjevam partija mi sudi".