Od asfalta i dobermana do semafora s dve brzine. Riječki rukomet je najbolje što je taj grad dao

Iako je nogomet bio i ostao sport broj 1 u Rijeci, kao uostalom i bilo gdje drugdje u Hrvatskoj, pa i u najvećem dijelu svijeta, rukomet je na Kvarneru oduvijek imao poseban status. Kad je u pitanju broj talenata koje su izbacili, možemo reći da je to sport u kojem su Fiumani jedna od vodećih sila u državi. 

Čak dapače, ne samo u državi, nego i debelo van njezinih granica. Mirne duše možemo reći da je Rijeka dala najbolje desno krilo svih vremena, Mirzu Džombu, i jednog od najboljih vratara u povijesti sporta, Valtera Matoševića. Tu su i dva sjajna pivota, Alvaro Načinović i Renato Sulić, koji u svoje vrijeme također nisu bili daleko od najboljih na globusu. Ivan Stevanović je bio vrstan golman, Teo Hrvatin lijevo krilo, a tu su i dva Labinjana koji su dobar dio karijere vezali uz Rijeku, Valner Franković i Mladen Prskalo. 

Kad je u pitanju nogomet, Rijeka nikad nije bila klub ni grad koji stvara igrače. Od značajnih imena koja su ostavila trag u dresu reprezentacije sjetit ćemo se tek Mladena Mladenovića i Danijela Šarića. U košarci je upliv uvijek bio mali (Aramis Naglić, Marino Baždarić...), a u vaterpolu tek nešto veći (Damir Glavan, Samir Barać, Igor Hinić, Ivan Krapić). U pojedinačnim sportvima Rijeka je dala osvajače olimpijskih medalja Snježanu Pejčić i Jakova Faka i svojedobno vrlo popularnu skijašicu Anu Jelušić. Ništa od spomenutog nije za baciti, ali rukomet je ipak za klasu iznad, ako ne i dvije. Rijeka danas ima čak četiri reprezentativca, plus tri na širem popisu, ukupno sedam članova momčadi koja je jedna od najboljih na svijetu. U povijesti riječkog sporta, koliko je poznato, tako nešto se nikad nije dogodilo.

Tin Lučin (srednji ili lijevi vanjski) i Filip Glavaš (desno krilo) igraju važne uloge i imaju veliku minutažu, a Veron Načinović (pivot) i Dino Slavić (golman) ispunjavaju nešto manje, ali također značajne role. U širem krugu nacionalne selekcije su Patrik Martinović (desno krilo), Halil Jaganjac (lijevi vanjski) i Leon Ljevar (lijevi vanjski).

Priča o riječkom rukometu priča je o kvartovskim klubovima s asfalta. Taj dio štorije mogu dobro ispričati jer sam i ja bio njegov dio, premda u vrlo maloj mjeri budući da je moj rukometni put završio još u srednjoj školi. Ali i to malo vremena bilo je dovoljno da dijelim dres s dva kasnija reprezentativca, Renatom Sulićem i Ivanom Stevanovićem. 

Trenirali smo na školskom igralištu na Trsatu, s loptama od kojih su neke bile i probušene, i to doslovno 10 metara od Dvorane mladosti. Po suncu, po kiši, po sjekirama. Uvijek uz podršku na ogradi sa strane, koja nikad nije izostajala. Bez obzira jesu li nas zbilja došli podržati, ili samo zajebavati. Tada mi to nije padalo na pamet, ali iz današnje perspektive nije mi jasno zašto nas netko nije pustio u dvoranu, na parket, pa makar jednom tjedno. Valjda se mogao naći neki termin, došli bi mi i u ponoć. 

Ali s tog asfalta, eto, izrasla su dva reprezentativca. Sjećam se da to nije bila samo rukometna momčad, to je bila i školska ekipa OŠ Trsat, ali i ekipa društva iz ulice koje je petkom trening nastavljalo u okolnim gostionama. I to skupa s trenerom Sinišom Orlovićem, poznatijim kao Sokol. U tome je valjda bila tajna uspjeha, u toj opuštenoj atmosferi na rubu ozbiljnosti, gdje nitko nije bio opterećem uspjehom, pa je taj uspjeh valjda baš zato i stigao.

Slično je bilo i u drugim riječkim klubovima. Na Pećinama je stolovao legendarni Tomislav Kruljac, a na Zametu Mišo Sardelić. Sjećanje me sad izdaje pa se ne mogu sjetiti imena i prezimena njihovih ljudi, ali veliki proizvođači talenata bili su (i ostali) i klubovi Kvarner i Kozala. Spomenuti treba i Matulje, gdje se rukometnom počeo baviti vratar Dino Slavić, ali i ostalo društvo iz okolice, poput Crikvenice, Dramlja i Senja. Ima tu još klubova, neki su danas ugašeni, neki još postoje, teško je sve to pratiti. Ali legenda o riječkom rukometu traje.

Ako nekome još nije jasno kako su ta tvrda, betonska vremena, uspjela postati temelj riječkog rukometa, koji je pak postao temelj hrvatskog rukometa, neka isprati sljedeću anegdotu. Kao kadeti Trsata gostovali smo u Senju na čuvenom Tenisu. To je igralište na brdu, u podnožju tvrđave Nehaj. Iza našeg golmana, odmah uz gol liniju, stoje dva dobermana. Veći dio vremena morao je paziti na njih, pa nije mogao paziti na događaje na terenu. Usprkos tome vodili smo protiv domaćih kadeta, ali kako je utakmica išla kraju, tako je vrijeme prestalo odmicati. Einstein bi u Senju imao što naučiti. 

U ono vrijeme na otvorenim igralištima nije bilo semafora, već je vrijeme štopao netko za zapisničkim stolom, a taj netko bio je, naravno, predstavnik domaćeg kluba. U trenutku kad smo došli u vodstvo vrijeme je zaustavljeno jer se, logično, čekalo da Senj dođe u prednost. Dok se to ne dogodi - nema kraja. Igrali bismo vjerovatno i dan danas da naš trener nije odlučio povući momčad s terena. A vjerujte mi, za povući momčad s terena usred Senja u to vrijeme trebalo je imati muda. Senjani su na koncu ipak shvatili da nema smisla, pa je susret konačno došao do kraja.

S vremenom je tehnika usavršena pa je postalo moguće varati na vremenu i kad ono bjelodano teče pred očima. Bio je to izum zvani "semafor sa dvije brzine". Pogađate, kada je domaća momčad u prednosti sekunde teku brže, a kad gubi, onda idu sporije. Legendarne su priče o rukometnim snagatorima iz nižih liga koji su danju igrali na vanjskim pozicijama, a noću krojili red u disko klubovima. Sjećam se da je bilo pojedinaca koji su u ramenima bili toliko široki da bi jedva stali između vratnica. Rukomet nikad nije bio umjetnički sport, kao košarka, pa je privlačio i odgovarajuće ljude. Zato je najteže bilo sucima, koji su ponekad morali bježati ravno preko polja i šipražja, a doma su dolazili u sudačkim gaćama. 

Bilo je to vrijeme kad se žicalo za benzin da se može stići na utakmicu. Kad su se putem, s ulice, kupili nepoznati mulci i oblačili u dresove. Kad se na treningu vrbovalo one koji sa strane pucaju na koš, ili su naprosto klošari bez cilja. Kad se na satovima tjelesnog igralo 20 na 20 ili muški protiv ženskih, pa su svi željeli igrati obranu na djevojci s najvećim plućima. Kad su mreže izgledale gore od ribarskih, pa ponekad nisi imao pojma je li lopta uopće prošla kroz vrata. Kad su igrači sami piturali golove, i nosili ih preko kvarta do igrališta. Kad su se po cjeli dan igrali četverci, a prije svake utakmice sudac je pitao "Trsat, ima li vas sedam?". 

Ima takvih priča na pretek. Ne znam što je od svega istina, što lažna memorija, što napuhana priča, a što čista izmišljotina. Vjerovatno ima svega po malo. Svejedno, to je zemlja iz koje je izrastao riječki rukomet, jedan od rijetkih proizvoda u gradu na koji svi mogu biti ponosni. Čak dapače, mogli bismo reći da je rukomet nešto najbolje što je taj grad dao.

Danas se trenira u dvoranama, lopte su napuhane, semafori idu ko urice, a rukometaši više nisu niski i široki, nego visoki i uski. Bezveze, ali iza gola više nema ni dobermana. Rukomet je definitivno postao bolji sport, ali temelji su udareni odavno.