Kako je bespravna kućica na Trsatu pokrenula legendu koja i danas živi
Da me netko danas pita koji mi je najdraži praznik ili blagdan, vjerojatno bih rekao da je to Božić. Dakle, ništa originalno. Ali da me netko pitao prije 20 godina (i više), to bi bila Vela Gospa.
Već sam jednom kratko pisao o tome, ali Vela Gospa je na Trsatu dan svih dana. Jasno je i zašto, tamošnje svetište jedno je od najpoznatijih u zemlji. Čak bismo rekli broj 1 ili 2, uz Mariju Bistricu.
Prema predaji, 1291. na Trsatu se iznebuha pojavila nekakva kućica. Nemam pojma kako su regirali tadašnji Trsaćani, jesu li samo zakolutali očima ili nisu ništa ni vidjeli od previše gemišta. Naravno, nije tada bilo gemišta, pila se bevanda, možda i medovina, ali gemišt mi nekako bolje zvuči.
Kućicu nitko nije sagradio, a nismo sigurni ni da je imala uporabnu dozvolu. S obzirom da je nikla na brdu, zemljište sigurno nije bilo građevinsko, pa možemo reći da je to jedan od prvih zabilježenih slučajeva bespravne gradnje.
Osim ako, a tako glasi legenda, kućica uopće nije izgrađena, nego se samo pojavila. Nikunula iz vedra neba, spustile je vile na drevni Trsat iz razloga nepoznatog.
Umjesto građevinske inspekcije Trsaćani su pozvali lokalnog svećenika Aleksandra Jurjevića, koji je presudio da je kućica legalna, ali čudotvorna. I ni manje ni više, da se radi o kućici iz Nazareta u kojoj su živjeli Isus i njegova majka Marija!
Što je u priči istinito, a što tek puka maštarija, teško je danas reći. Ja ipak tipujem na bespravnu gradnju. Na nekog lokalnog šerifa, moćnog i oholog, s velikim brcima i okruglom glavom.
Nakon tri godine kuća je nestala. Možda je ipak došla inspekcija i dovela bager, a možda su zavidni susjedi golim rukama porušili kamen po kamen. Netko će reći da se na Trsatu ništa manje ne bi ni očekivalo.
Službena verzija kaže da se kućica novim čudom prebacila u Italiju. Otišla je tamo negdje kod Ancone, pokazala Trsaćanima srednji prst, poručila im da piju taj svoj gemišt neotesani i bosi, i preselila u kulturne krajeve.
Kako to u životu ide, tek kad nešto izgubiš, shvatiš koliko ti je značilo. Tako su Trsaćani zaplakali nad tom svojom bespravnom kućicom, ali bilo je kasno. Nije im ostalo ništa nego da na istom mjestu naprave crkvu. I tako nastade slavno svetište.
Sedamsto i kusur godina kasnije (735) malo se toga na Trsatu promijenilo. Trsaćani i dalje žive ritmom trinaestog stoljeća, čekajući lagano prelazak u dvanaesto. I dalje se piju gemišti, danas u cipelama, a crkva je tamo čisto da bude. Da i mi budemo ponekad bitni, i da o nama izvijeste državni mediji. Da nam dođe Plenki, kada ljetuje na Kantridi.
Srećom, postoje vjernici iz drugih krajeva, koji za Velu Gospu hrle na Trsat. I upravo to je ono čemu sam se ja nekad veselio. Gužva, gungula, veselje, zabava. A bilo je, naravno, i gemišta.
Nemam pojma kako je danas na Trsatu za Velu Gospu. Obično sam taj dan u Puli i ne pada mi na pamet ići tamo. Mislim da broj vjernika osjetno pada. Nije to kao devedestih, kada igla nije mogla pasti na cestu.
Ljudi danas imaju druge prioritete, nalik na one što su vodili lokalnog šerifa, moćnog i oholog, s velikim brcima i okruglom glavom. I to je u redu. Ljudi su ljudi, 1291. i 2026., a bit će takvi i 5736..
Zato samo veselo. I sretna Vela Gospa svima koji slave.