Na koncu je ovo ipak zemlja na koju svi možemo biti ponosni
Danas je 31. godišnjica Oluje. Mi koji se sjećamo tog dana, 5. kolovoza 1995., sjetimo se i koliko smo mladi.
Moje uspomene na Oluju su dosta intenzivne, a vezane su naravno uz Rijeku. U Rijeci nije bilo rata, ali je bilo jako puno branitelja. Prema nekim statistikama Primorje i Istra dali su najviše vojnika u Domovinskom ratu.
Sjećam se napetosti uoči početka akcije i radio objava kojima se srpsko stanovništvo poziva na ostanak. Te objave danas se često zaboravljaju kada se govori o Oluji, iako su najbolji dokaz da je akcija bila čista i opravdana.
Srbi danas vole tvrditi da je Oluja bila zločin. Nažalost, ima i kod nas onih koji tako misle, ali takve tvrdnje, ako ništa drugo, nemaju veze sa zdravom logikom.
Stvar je zapravo vrlo jednostavna. Ustav iz 1974. postavio je temelje za odcjepljenje. Hrvatska je 1995. već bila međunarodno priznata država, i to u granicama koje danas ima. Oluja je stoga bila legitimna akcija s ciljem oslobođenja okupiranog teritorija. To što su Srbi otišli, više govori o njima i njihovoj savjesti.
Sjećam se oduševljenja kad su se na televiziji počeli prikazivati snimci hrvatskih vojnika na oslobođenom teritoriju. Potom je tu legendarna scena Franje Tuđmana i zastave na kninskoj tvrđavi. Sve je bilo gotovo vrlo brzo i iznad svih očekivanja.
Sljedeća scena koje se sjećam je veličanstveni doček riječkih branitelja na Korzu. Na čelu kolone išao je "maskirni" Fićo, u kojem je bio i moj tata. Kasnije smo se, kod nas na Trsatu, mi klinci fotkali s Fićom. Možete misliti koliko sam bio ponosan. I to ja, koji sam o pucanju znao jedino tako što sam u to vrijeme igrao Doom 2.
U koloni je bio, na primjer, i Robert Frank, kasnije moj kolega iz Novog lista, pa još kasnije i Glasa Istre. Ponekad se zaboravlja ekonomski dio priče o braniteljima, a ti ljudi su napuštali svoje poslove i odlazili na ratišta. Kad su se vratili, nekoliko mjeseci ili godina kasnije, na njihovim mjestima često je radio netko drugi. To je ona priča o braniteljima i ostalima, koji pušku nisu vidjeli ni u Doomu 2. Dok su jedni ratovali za svoju zemlju, drugi su gradili biznise i karijere.
Rijeka je u ratu preživjela jedno raketiranje, koje se dogodilo početkom 1992. na Kukuljanovu. Bilo je tu i nekoliko zračnih uzbuna, srećom bez napada. Kad bi se čula sirena, mi djeca iz Osnovne škole Trsat išli smo u golemi vinski podrum obližnjeg samostana. Pamtim, premda u magli, i pomorsku blokadu grada.
Riječko ratište, na neki način, bila je Lika. Tamo je ratovalo, a nažalost i poginulo, jako puno Fiumana. U pamćenju mi je ostala tragedija u Čanku, gdje je početkom prosinca 1991. živote ostavilo petero Riječana, koji su branili to odsječeno selo.
Ovo su sve priče iz mojeg kuta, koje predstavljaju mali dio onoga što se događalo. Za neke stvari možda bolje da ne znamo, ali se uvijek vrijedi prisjetiti hrabrih ljudi koji su krenuli u obranu svoje zemlje. Probajmo zamisliti da nas danas netko izbaci iz toplog kauča i baci s puškom u ličku zimu. Ne, ova generacija to ne može ni zamisliti.
Samo godinu nakon Oluje, u ljeto 1996., Hrvatska je već na Europskom prvenstvu u Engleskoj. Mlada zemlja tek izašla iz rata pobjeđuje prvaka Dansku i ispada nesretno od velike Njemačke. Danas, 31 godinu kasnije, ovo je i dalje mala, ali i velika zemlja. Hrvatska je svjetski prvak u turizmu i u njoj se sve bolje živi. Isti oni koji bacaju ljagu na Oluju bacit će i na ovu rečenicu, ali koga je za njih uopće briga?
Dan Oluje, koji se danas slavi, treba biti podsjetnik na junaštva i žrtvu hrvatskih vojnika. Još više treba biti podsjetnik da se nisu borili i ginuli uzalud.
Na koncu je ovo ipak zemlja na koju svi možemo biti ponosni.