Utakmice noćne - zabave moćne. Evo kako će završiti utakmica Hrvatska - Portugal

Kad su u pitanju svjetska nogometna prvenstva Pula je za mene grad sreće. Ovdje sam došao 2018. i odmah smo ušli u finale!

Četiri godine kasnije, u Katru 2022., stigao je još jedan povijesni rezultat, a ja sam ga opet dočekao u Puli. Ovo je sada za mene treći pulski mundijal i očekivanja su, naravno, velika. 

Većinu svojih svjetskih prvenstava pratio sam u Rijeci. Sva redom, sve do te famozne Rusije. Počevši još od Meksika 1986., kojeg se sjećam uglavnom samo u tragovima. I preko sličica koje sam skupljao na Gornjoj Vežici.

Moj kvart ipak je Trsat i tamo sam gledao Italiju 90, moje prvo svjetsko prvenstvo koje sam pratio od početka do kraja. 

U sjećanju mi je ostao poraz Jugoslavije od Njemačke 4:1, ali potom i sjajni rezultati te iste Jugoslavije. Piksijeve bravure u osmini finala protiv Španjolske i potom nesretni poraz od Argentine u četvrtfinalu na penale. Da, to je ona utakmica u kojoj je današnji komentator Tomo Ivković obranio penal Maradoni. Nakon što je ispala Juga, što me tada, kao zeleno i nezrelo dijete, razbjesnilo do maksimuma, navijao sam za Engleze i Linekera. Kad nema naših, uvijek navijam za Engleze.  

Ali badava. I Engleska je ispala na penale u polufinalu, a u velikom finalu Zapadna Njemačka slavila protiv Argentine. Za razliku od ove danas, bila je to ona prava Njemačka, zbog koje je i nastala legendarna Linekerova izjava o nogometu kao sportu u kojem uvijek pobjeđuju Nijemci. 

Jugoslavija se vratila doma uz vrlo mizeran doček. Zemlja je već tada bila podijeljena, spremao se rat. Nastala je Hrvatska koja nije sudjelovala u kvalifijacijama za Ameriku 94. 

I to prvenstvo sam gledao doma na Trsatu. Sjećam se krcatih stadiona i velikih vrućina, baš kao i ove godine u Americi. Zanimljivo, od onda do danas svi ti stadioni otišli su u povijest, a svjetsko prvenstvo igra se na potpuno novim zdanjima, koja izgledaju kao da su iz svemira. Amerika je u 32 godine sve ponovo izgradila, u Hrvatskoj se i dalje loptamo na istim travnjacima.

S prvenstva 94. pamtim Šveđane i Bugare koji su došli do polufinala. U finale su ipak ušli Brazil i Italija i tada smo gledali ono legendarno finale koje je završilo penalima. Baggio i Baresi, dva najbolja igrača Azzurih, prebacili su vrata za više metara! Kažu da Baggiova lopta još uvijek leti po Los Angelesu, a titulu je uzeo Brazil kojeg su predvodili Bebeto i Romario.

I onda je stigla Francuska 1998., moje prvo prvenstvo koje nisam gledao samo doma. Svi se sjećamo Šukerovog mjerenja pulsa u osmini finala protiv Rumunjske i potom fenomenalnog rastavljanja Njemačke u četvrtfinalu. Polufinale sam išao gledati u kafić na Trsatu gdje nas se u malom prostoru skupilo valjda pedeset. Kad je Hrvatska povela 1:0 nastalo je toliko urnebesno slavlje da je svima promakao francuski gol za 1:1. Mislili smo da je greška kad smo vidjeli natpis na televizoru. Ali, nije bila. Ja sam još uvijek bio zelen i nezreo pa se sjećam da sam poslije utakmice od jada slomio štap na kojem je stajala zastava i otišao na - utješni burek. 

Za Japan & Koreju 2002. bili smo već momci, studenti. Utakmice su se igrale rano ujutro po našem vremenu, ali to nije sprečavalo neke da se propisno nakrešu već do osam i pol. Legendarna točionica vina na Bulevardu radila je prekovremeno, odnosno prijevremeno. Krenulo je loše, porazom od Meksika, potom je došla ona suluda pobjeda protiv Italije (koje danas, uz VAR, vjerovatno ne bi bilo), pa potom likvidacija od Ekvadora i put kući. Nismo to tada znali, ali bio je to početak vrlo lošeg niza u kojem sve do 2018. Hrvatska neće proći skupinu, a 2010. se nije ni plasirala na prvenstvo.

Mundijal 2006. u Njemačkoj uglavnom sam pratio iz sportske redakcije Novog lista. Imao sam tamo posla preko glave pa nije bilo vremena za žalovanje. Opet se svi sjećamo jednog detalja, a to su suze Cice Kranjčara dok je svirala himna protiv Brazila. Možda sam subjektivan, ali bilo je to najemotivnije izvođenje neke himne ikad. Potom se sjećamo i tri žuta kartona za Šimunića, slobodnjaka Darija Srne, nesretnog remija s Australijom i - opet kući. Finale? Opet legendarno, i scena za sva vremea - Zidane i Materazzi. 

Ako o nekom prvenstvu najmanje znam onda je to Južnoafrička republika 2010. Em nije bilo Hrvatske, em sam ja radio u sportskom dnevniku Sportplus (sjeća li se uopće itko da je to postojalo?) i nisam imao vremena gledati utakmice. To je jedan od apsurda, radiš u sportskom dnevniku a ne stigneš gledati svjetsko prvenstvo. Zato se od tamo sjećam samo moćne Španjolske na pogon dvojca Xavi - Iniesta i naravno, jebenih vuvuzela.

Tako stigosmo i do mojeg posljednjeg riječkog mundijala, a to je Brazil 2014. Hrvatska je opet ispala u skupini, a dekor u kojem sam ja pratio to prvenstvo bio je doista fascinantan. U dvorištu kod prijatelja na Strmici, uz puno roštilja i tekućine (vatrene). Bio je tu i unikatni ambijent za kojeg je bio zadužen prijatelj, koji je po zidu polijepio junačke slike hrvatskih nogometaša! Utakmice su bile noćne, a zabave moćne. Bezvremenske. Nije pomoglo. Brzo se ispalo.

Nisam bio u Rijeci nego na Rabu kad je 2016. Hrvatska ispala u osmini finala europskog prvenstva od Portugala. Imali smo tada bolju ekipu, a prošli su oni. Ovaj put bolju ekipu ima Portugal.

Danas je srijeda, što znači da imamo još malo mira do noći na petak, kad se igra taj povijesni dvoboj. Savršena prilika za revaš, i umirovljenje Cristiana Ronalda. Iskoristit ću priliku za prognozu - 2:2 i prolaz Hrvatske na penale. 

Babi se snilo... 
 
Pa ipak, Pula je do sada nosila sreću.