Povratak na mjesto sreće, vidimo se u zračnoj luci!
Prošlo je već 13 godina od te tople kolovoške večeri. Nakon 2:1 u prvoj utakmici na Kantridi, Rijeka je otišla u Stuttgart puna optimizma. Tamo je sve bilo spremno za feštu pred više tisuća gostujućih navijača. Krenulo je sjajno, Leon Benko je bijele doveo u vodstvo i činilo se da plasman u Europsku ligu, nevjerojatan rezultatski iskorak, neće moći izostati.
Ali Nijemci kao Nijemci, a Stuttgart je bio i ostao jedna od najboljih ekipa Bundeslige, vratili su se u život. Vrlo brzo su poravnali i onda u 75. minuti poveli 2:1. Bjelodano se vidjelo da u nogama riječkih nogometaša više nema snage, a na obzoru su se pojavili produžeci. Bilo je jasno da će Rijeka te produžetke izgubiti. Da će na koncu biti 3:1, ako ne i 4:1, 5:1.
San se rasplinuo kao balon od sapunice. Stuttgart je opasno napadao i tim produžecima, koji ne slute na dobro, svejedno smo se svi nadali. Bolje i to, kakva takva nada, nego ništa. Tko zna, možda se Rijeka može nekako dovući do penala.
I onda se dogodilo to. I to u četvrtoj minuti nadoknade, a u to vrijeme pravila su bila nešto drugačija i četiri minute nadoknade su bile jako velika nadoknada. Ivan Močinić, tada veliki talent riječkog nogometa, dao je jednu sjajnu loptu na sredini terena. Jednim potezom izbacio iz igre cijelu obranu Stuttgarta. To su oni potezi zbog kojih je nogomet najpopularniji sport na svijetu. Jednostavno trenutak, vizija, genijalnost. Goran Mujanović je taj trenutak iskoristio također genijalno. Strčao se na gol i licem u lice savladao domaćeg vratara. Postigao pogodak za 2:2 i prolazak u Europsku ligu!
Na You Tubeu postoji snimak tog gola uz komentar Roberta Ferlina i Korada Vujnovića sa Radio Rijeke. To je ravno 20 sekundi verbalnog svršavanja (oprostite na izrazu) koje morate pogledati, odnosno poslušati. Jedno od onih epohalnih oduševljenja, koje ide odmah gore, u sam vrh povijesnih novinarskih komentara, skupa s proslavama hrvatskih pobjeda na svjetskim prvenstvima i onim čuvenim "je li to moguće" Mladena Delića. Moj kolega s press tribine nikad prežaljene Kantride Korado Vujnović nažalost više nije s nama. Poslušajte ovaj snimak, bez obzira navijate li za Rijeku, ili ne.
Slavilo se i u redakciji Novog lista, gdje smo brzo složili ekipu za odlazak u zračnu luku, gdje su odmah po završetku utakmice, već iste večeri, došli nogometaši Rijeke. Ali putem smo zapeli jer je bila velika gužva. Gužvetina. Brzo smo shvatili da je pola grada imalo istu ideju i odlučilo pohitati na Krk. Aerodrom u plamenu, baklje, pjesma, opće oduševljenje. Iako su naslovi prvaka realno veći doseg nego plasman u Europsku ligu, meni se čini da je ta večer, taj remi u Stuttgartu i neočekivani, šokantni prolaz u četvrtoj minuti sudačke nadoknade, nakon sjajnog poteza Ivana Močinića i hitrog bijega Gorana Mujanovića, ipak najveća večer u povijesti riječkog nogometa. To je to, sve emocije i sva povijest stali su u nekoliko sjajnih sekundi.
Tko je igrao tada za Rijeku? Na vratima je bio Vargić, u obrani Tomečak, Lešković, Marić i Škarabot, dva zadnja vezna Maleš i Pokrivač, krila Kvržić i Anas Sharbini, polušpica Alispahić i u vrhu napada Benko, u to vrijeme veliki Rijekin golgeter. Sa klupe su ušla dva junaka ljetne večeri Močinić i Mujanović, kao i Krstanović. A na klupi? Na klupi je bio, naravno, Matijaž Kek.
Najdraži riječki Slovenac postao je trener ranije te 2013. godine, krajem veljače, a otišao nakon pet godina i sedam mjeseci, početkom listopada 2018. U međuvremenu je osvojio dva kupa i legendarni, povijesni prvi naslov prvaka 2017. godine. U Europi je također bio uspješan. Iako nikad nisu prošli skupinu, Riječani su pod Kekom uvijek igrali dobro i ostavili trag. U tri nastupa u Europskoj ligi Rijeka je pobjeđivala Milan, Lyon, Feyenoord i Standard Liege, a sa Sevillom su, tada već na Rujevici, odigrali 2:2. Ta Sevilla je te godine osvojila Europsku ligu.
Nećemo reći da je to bilo zlatno doba riječkog nogometa jer zlatno doba, realno, još uvijek traje. Radomir Đalović je prošle sezone osvojio dvostruku krunu, a ove godine Rijeka je došla daleko u Konferencijskoj ligi. No u domaćem prvenstvu je ozbiljno izgubila korak za Dinamom i Hajdukom. Na koncu nije bila ni treća, nego četvrta, jer ju je prestigao i Varaždin.
I sve to sada možemo zaboraviti jer se u Rijeku vraća Matijaž Kek. Nakon vrlo dobrog posla sa slovenskom reprezentacijom, riječki trener svih trenera ponovo dolazi na mjesto sreće. Svaka čast svima, ali za Rijeku ne postoji bolje trenersko rješenje.
Ako netko može ponovo uloviti vlak, dostići Dinamo i Hajduk i ravnopravno se upustiti u borbu za najveće dosege, zna se tko je to. Sinergija Mišković - Kek još nije rekla svoje posljednje adio. Zato se na Rujevici nova sezona već sada iščekuje s nestrpljenjem. Ne samo na Rujevici, povratkom Matijaža Keka cijelo hrvatsko prvenstvo postat će zanimljvije.
A tu je onda i Europa. Prošle sezone osmina finala, ove može i korak dalje. Sve je moguće, ništa nije nemoguće.
Luda ljetna noć iz Stuttgarta od prije 13 godina najbolji je dokaz.