Kako je Thompson u Rijeci 2008. normalna stvar, a 2026. povijesna sramota?
Nakon Poreča "pala" je i Rijeka, Marko Perković Thompson održat će dva koncerta u donedavnoj prijestolnici hrvatske ljevice. Podigla se oko toga očekivano velika bura na riječkoj političkoj sceni. Gradonačelnica Iva Rinčić kaže da je "prošlo vrijeme kad je politika odlučivala o koncertima", a SDP očekivano govori o "povijesnoj sramoti". U priču se, također očekivano, upleo i riječki HDZ, koji kaže da se "ljude ne smije vrijeđati zbog glazbenog ukusa".
Kao prvo, prisnažimo ovo posljednje, ljude se doista ne smije vrijeđati zbog glazbenog ukusa. Jer ako bismo ljude vrijeđali zbog glazbenog ukusa, onda bismo upravo riječku ljevicu vrijeđali do besvijesti zbog njihove postojano dosadne ljubavi prema teško slušljivim i pretencioznim alternativcima. Sjetimo se samo otvaranja Europske prijestolnice kulture, više od toga nije ni potrebno.
Ali važnije od toga je nešto drugo, a to je jedan mali ali zanimljiv povijesni fakat - Thompson je već nastupio u Rijeci, u gradskoj dvorani, i to u vrijeme najveće popularnosti riječkog i državnog SDP-a. Bilo je to u siječnju 2008. godine, kada je gradonačelnik Vojko Obersnel bio u naponu snage i tek u drugom od svojih pet mandata. Kako je moguće da njegovi nasljednici danas tvrde da Thompsonov koncert "vrijeđa inteligenciju", a on je istog tog Thompsona hladno pustio u Dvoranu mladosti bez ikakvog problema. Što se to dogodilo u tih 17-18 godina?
Dogodilo se štošta, ali prije svega se dogodila radikalizacija hrvatske i riječke ljevice. Tada, početkom 2008. godine, SDP je bio racionalna stranka lijevog centra koja se spremala srušiti Ivu Sanadera. Zoran Milanović je postao premijer iz drugog pokušaja krajem 2011. godine. Samo dva mjeseca prije Thompsonovog koncerta u Rijeci Milanović je izgubio parlamentarne izbore od Ive Sanadera, ali za dlaku. Da je imao više sreće i umješnosti u postizbornim pregovorima, Milanović je mogao postati premijer još 2007.
Bio je to možda i najjači SDP ikad, na čelu s mladim i potentnim liderom kojem je, činilo se tada, samo nebo granica. U tom moćnom SDP-u riječki SDP je bio moćan kao crna zemlja. Linić, Jovanović i Komadina bili su na vrhuncima svojih karijera. Radikalna ljevica nije ni postojala, Možemo nije bilo ni u planu, po zemlji se nije paradiralo sa crvenim zvijezdama niti je bilo moguće da zagovornik velike Srbije dobije svoju večer u Zagrebu. U takvim okolnostima nikog nije bilo briga što će Thompson i njegovi fanovi u Rijeci na drevnom Trsatu vikati "za dom spremni".
Od onda do danas SDP je nakon jednog mandata na vlasti krenuo ravno prema dolje. Na mapi se pojavila radikalna ljevica u obliku stranke Možemo, koja s jedne strane gradi politiku na kočenju velikih (i manjih) projekata, a s druge perfidno promiče antihrvatske stavove. Premda je prilično izvjesno da SDP ima više zajedničkog čak i s HDZ-om, nego sa Možemo, oni su svejedno, po sili vlastite nemoći i manjka veće ambicije, ušli u koaliciju s tom opcijom, i to kao jednaki, ako ne i slabiji partner.
Naravno, radikali u SDP-u jedva su dočekali kidanje nalijevo, ne bi li mogli konačno promovirati sve ono što cijelo vrijeme žele promovirati, a to su projugoslavenski stavovi, isticanje antifašizma kao univerzalne, nepobojne i beskrajno ispravne ideologije, promocija u najmanju ruku nejasne, a sasvim moguće i prilično nakaradne rodne ideologije, te osuda svih pojava u društvu koje im se ne sviđaju ili se ne podudaraju s njihovim stavovima. Potom slijedi proglašavanje tih pojava fašizmom i jasno javno djelovanje i zahtijevanje da se te pojave zabrani, protjera, nabije na stup srama, jednostavno prekriži i kanselira.
U Rijeci je to bilo vrlo jasno vidljivo na organizaciji već spomenute prijestolnice kulture 2020., na čije je čelo postavljena Emina Višnić, ista ona koja je kasnije postala pročelnica kulture u Zagrebu Tomislava Tomaševića. Pod njenim vodstvom cijela ta manifestacija postala je svojevrsna jugoparada i sreća da je došla korona i sve to prekinula. Dok se po gradu vježbala Jugo joga i pumpao novac u Titov Galeb, na Riječki neboder postavljena je golema crvena zvijezda. Naravno, sve je to bilo upakirano u "kulturu i umjetnost", kako to već krajnja ljevica radi.
Za razliku od one ljevice koju smo imali prije 15 ili 20 godina, za koju je glasao, eto, i potpisnik ovih redaka, sada imamo grupu nabrijanih alternativaca i jugonostalgičara, aktivističkih političara i političkih aktivista, možemovskih poklisara i parazita upletenih i isprepletenih s takozvanim "udrugama civilnog društva", poznatih među ljudima i kao sisači proračuna, te podržanih od strane starih i potrošenih kvaziantifašista. Sve u svemu jednu nelijepu gungulu koja ne može ni ne zna temeljiti svoju politiku na ičemu drugom osim na kritici Marka Perkovića Thompsona.
I zato, eto, danas, skoro 18 godina kasnije, Thompsonov koncert u Rijeci više nije ono što doista jest - nebitan sporedni događaj - Thompsonov koncert je danas u Rijeci boca i dihalica udavljenoj političkoj odiseji koja i dalje želi biti relevantna. I to nakon što je poslije 35 (80) godina vlasti konačno preselila u oporbu.
E pa drugovi, mnogo je.
A kad je riječ o Thompsonovim koncertima, bilo bi šteta ne spomenuti da je padom Poreča i Rijeke na mapi ostala još samo Pula. Perković je koncertni pohod, započet na hipodromu, nastavio ili će nastaviti u Osijeku, Varaždinu, Zadru, Poreču, Splitu i Rijeci. Ako pretpostavimo da je u Slavoniji i Dalmaciji siguran, možemo zaključiti da neće doći jedino u grad Arene.
Slično je bilo i tada, te daleke 2007. i 2008. godine, kada je u sklopu velike turneje "Bilo jednom u Hrvatskoj" nastupio u Vukovaru, Đakovu, Imotskom, Šibeniku, Sisku, Slavonskom Brodu, Kninu, Virovitici, Zagrebu, Splitu, Sukošanu, Dubrovniku, Požegi, Kutini, Gospiću, Osijeku, Koprivnici, Daruvaru, Rijeci, Krapini, Čakovcu, Zadru, Novoj Gradiški, Varaždinu, Karlovcu i Županji. Svugdje samo ne u - Puli.
Postavlja se dakle pitanje je li današnji pulski SDP, na čelu s gradonačelnikom Peđom Grbinom, bliže onom pobjedničkom riječkom SDP-u iz 2008., i pobjedničkom Milanovićevom SDP-u iz tog vremena, ili je bliže današnjem poraženom riječkom SDP-u, odnosno njegovim ostacima, i današnjem državnom SDP-u, koji je postao mali od kužine stranci Možemo.
Nebilo jednom u Puli, ili možda ipak bilo?