Rijeka, a bome ni Istra, nisu regije u kojima se stvaraju veliki sportaši
Od kad Rijeka ima bolje rezultate od Hajduka, Riječani vole istaknuti da u Hrvatskoj više nemamo dva, nego tri velika kluba. Drugim riječima, da su bijeli s Rujevice u potpunosti ravnopravni bijelima s Poljuda i modrima iz Maksimira.
Ta priča donekle ima logike, premda su razlike u broju navijača i osvojenih trofeja, naročito u daljoj povijesti, još uvijek jako velike. Ali ima jedan drugi razlog zbog kojeg se Rijeka još uvijek ne može mjeriti s Dinamom i Hajdukom, a to je potpuno zaostajanje u stvaranju vrhunskih igrača.
Ako krenemo od pretpostavljenih 30 koji su u krugu reprezentacije za predstojeće Svjetsko prvenstvo, po šest ih je rođeno u Splitu i Zagrebu, pet u Njemačkoj, po troje u Zadru i BiH, dvoje u Austriji, te po jedan u Šibeniku, Gospiću, Našicama, Švicarskoj i - Rijeci. Taj jedan je rezervni vratar Ivor Pandur, dok se produktom Rijekine škole nogometa može smatrati i Ličanin Ivan Smolčić.
Njih dvojica, koji su realno daleko od vodećih igrača i zvijezda, još su i dobar broj ako se u obzir uzme prisutnost Fiumana na dosadašnjim svjetskim prvenstvima. Od 1998. naovamo Hrvatska je nastupila na njih šest, a u svim tim silnim reprezentacijama mjesta je bilo samo za dva (2) Riječanina. To su Danijel Šarić i Boško Balaban. Pritom je samo Šarić nastupio, dok Balaban nije ubilježio ni minute.
Ako se u obzir uzme reprezentativni staž, uz njih dvojicu jako ime riječkog nogometa je još samo legenadarni Mladen Mladenović. I - to je to. Sjećamo se da su u nekim akcijama na širim popisima bili Anas Sharbini i Ivan Močinić, ali oni realno nikad nisu bili dio reprezentacije.
Zbog ovog doista skromnog popisa čovjeku mora doći slabo kad se sjeti onog klinca s Rujevice koji je pljuvao Ivana Rakitića. U cijeloj svojoj povijesti riječki nogomet nije stvorio nogometaša koji bi bio ni kilometar od onoga što je bio Ivan Rakitić. Ova činjenica zvuči bolno za sve koji vole Rijeku i navijaju za nju, a u njih svakako spada i pisac ovog teksta, ali je ona točna i zato je treba ponavljati.
Kada se Rijeka ruga Splitu jer Hajduk nije osvojio titulu 20 godina, Riječani se moraju sjetiti goleme razlike u stvaranju nogometnih talenata. Upravo su igrači iz Splita 1998. u Francuskoj donijeli treće mjesto jer ih je u prvih jedanaest bilo čak četvorica (Štimac, Bilić, Jarni, Asanović), a bila bi i petorica da se nije ozlijedio Bokšić. U velikom finalu Svjetskog prvenstva 2018. nastupila su tri Splićanina (Strinić, Perišić i Rebić), a jednako toliko bilo ih je i u polufinalu 2022. protiv Argentine (Perišić, Vlašić, Livaja). Ne treba ni spominjati da ni u jednoj od tih slavih utakmica Riječana nije bilo ni na mapi. U akciji Sjedinjene Države je čak šest Splićana (Perišić, Vlašić, Moro, Vušković, Letica, Jakić), a tu je i Mario Pašalić, koji je rođen u Njemačkoj ali je prošao školu Hajduka.
Često se kaže da HNK Rijeka živi od prodaje igrača, ali točnije bi bilo reći da Rijeka živi od preprodaje igrača. Rijeka pametno kupuje mlade i prodaje ih kad se afirmiraju, ali svojih igrača uglavnom nema. Prošle sezone osvojen je naslov prvaka a da u tome nije sudjelovao niti jedan jedini Riječanin. Ako se izuzmu rezervni vratari, Rijeka danas u momčadi, dakle u cijelom rosteru, nema niti jednog Riječanina. Kao da im je zabranjen ulaz! To nisu čak ni tri mlada igrača, Kitin, Thaqi i Bodetić, koji su došli iz Zadra, Žminja i Pule.
Nažalost, kao što je poznato, Istra nije bolja od Rijeke, dapače još je gora. Iako ova regija ima stanovnika otprilike kao grad Split, na spomen istarskog nogometa na pamet pada samo jedno jedino ime i prezime i to je Igor Pamić. Ali i Pamić je u reprezentaciji imao samo epizodnu ulogu i nije nastupio niti na jednom svjetskom prvenstvu. Za razliku od Rijeke, Istra 1961 barem ima nekoliko domaćih igrača u rosteru, ali to je slaba utjeha. Da se Rijeka i Istra odvoje u zasebnu državu, nikad se ne bi plasirale na veliko natjecanje. Čak dapače, sva je prilika da bi bili kanta za napucavanje poput Lihtenštajna.
I nije to samo nogomet. Kad je u pitanju stvaranje, Rijeka se uglavnom ističe samo u rukometu, a Istra ni u tome. Čak i najveće zvijezde pojedinačnih sportova sa ovih prostora uglavnom su dolazile sa strane. Najbolji primjer je Mate Parlov, koji je rođen u Splitu. Rijeka je pak imala legende tipa Zdravka Ćire Kovačića (Šibenik), Zorana Roje (Split) i Miloša Miloševića (Split). Obrazac po kojem su najbolji sportaši s ovih prostora skoro uvijek "od negdje drugdje" u neku je ruku fascinantan.
Za kraj ovog teksta trebalo bi odgovoriti zašto je to tako. Postoje samo dva moguća objašnjenja. Prvo je da u Rijeci i Istri imamo lošu nogometnu/sportsku struku, ali to, čini se, ne drži vodu. Svojedobno sam kao novinar pratio rad omladinskog pogona Rijeke i tamo su tada radili predani i stručni ljudi, a vjerujem da je danas situacija još bolja. I Rijeka i Istra 1961 ulažu značajna sredstva u omladinski pogon i imaju dobre uvjete za rad. Rijeka ima cijeli kamp na Rujevici, a Istra svoj pomalo stvara u Balama.
U čemu je onda stvar?
Drugo objašnjenje, i jedino koje je preostalo, je da ovdašnji mentalitet (a Fiumani i Istrijani su jako slični) naprosto nije mentalitet šampiona. Da nemamo "ono nešto" što možemo nazvati talent, grinta, karakter, ili bilo kako drugačije.
Da ne bi bilo zabune, nema ništa loše u ovdašnjem karakteru, koji je miran, dobronamjeran i prijateljski. Ali ne donosi sportske uspjehe, ni veličinu.